1. i 2. deklinacija

Prva ili a-deklinacija

§ 11

Nominativ jednine svršava se na -a, a genitiv jednine -ae. Sve su imenice te deklinacije ženskoga roda osim onih koje označuju mušku glavu, npr. poeta pjesnik, agricola ratar, i Croata Hrvat. Ispor. u nas: žena; sluga.

Casus Nominativus Genitivus Dativus Accusativus Vocatlvus Ablativus

Singularis terra terrae terrae terram terra terra

Pluralis terrae terrarum terris terras terrae terris

§ 12.

Osobitosti u -a deklinaciji

Imenica familia ima stari genitiv jednine na -as kad je u vezi s imenicom pater ili mater, npr. pater familias domaćin, mater familias domaćica.
Kad je imenica dea uz imenicu deus, a filia uz filius, imaju dativ i ablativ množine na -abus, jer bi inače te imenice imale jednak oblik u tim padežima.
Bogovima i božicama = diis et deabus,
sinovima i kćerima = filiis filiabusque.

Druga ili o-deklinacija

§ 13.

Imenice muškoga roda svršavaju se u nom. jedn. na -us ili -er, a imenice srednjega roda na -um.
a) Imenice na -us (masculina) i na -um (neutra)

	Jednina		Množina
Nom. Gen. Dat. Ak. Vok. Abl.	populus narod populi populo populum popule populo	verbum riječ verbi verbo verbum verbum verbo	populi populorum populis populos populi populis	verba verborumm verbis verba verba verbis

b) imenice na -er (masculina)

	Jednina		Množina
Nom. Gen. Dat. Ak. Vok. Abl.	magister učitelj magistri magistro magistrum magister magistro	puer dječak pueri puero puerum puer puero	magistri magistrorum magistrris magistros magistri magistris	pueri puerorum pueris pueros pueri pueris

Većina imenica na -er gubi u deklinaciji samoglasnik e od završetka -er, a samo ga neke zadržavaju; npr. liber, libri knjiga, ager, agri njiva, ali vesper, vesperi večer.

Osobitosti u o- deklinaciji

§ 14.

Vlastita imena na -aius i -eius stežu u genitivu jednine završetak -ii u -i, a vlastita imena na -ius mogu imati gen. na -ii na -i, npr. Gai, Pompei, Vergilii ili Vergili.
Svima navedenim vlastitim imenicama završetak je u vok. jedn. -i, npr. Pompei, Vergili. Isto je tako od filius (sin) vok. jedn. fili.

Deus, -i, m. (bog) ima nom. množ. dei, dii, di, a dat. i abl. množ. deis, diis, dis. Vok. jedn. je deus.
Locus, -i, m. (mjesto) ima množ. loci i loca; loci su mjesta u knjizi (loci librorumrum), a loca su mjesta na zemlji (loca terrarum).
Vir, viri m. (muž) deklinira se kao puer: Vir, viri, viro, virum, vir, viro. Množ. viri, virorum itd.

§ 15.

Izuzetno je ženskoga roda imenica humus zemlja.
Ženskoga su roda i neke imenice na -us uzete iz grčkog jezika, npr. diphthongus diftong, dvoglasnik, dialectus narječje.
Srednjega su roda imenice vulgus svjetina i virus otrov.

Pridjevi

§ 16.

Velik broj latinskih pridjeva pripada drugoj, odnosno prvoj deklinaciji. U nom. jedu. muški se rod svršava na -us ili na -er, ženski na -a, a srednji na -um. Muški i srednji rod deklinira se po II, a ženski po I deklinaciji. Neki pridjevi na -er, -a, -um gube u deklinaciji e od završetka -er, npr. piger, pigra, pigrum lijen, a neki ga zadržavaju, npr. liber, libera, liberum, slobodan. bonus, bona, bonum dobar, dobra, dobro

	Jednina			Množina
Nom. Gen. Dat. Ak. Vok. Abl.	bonus boni bono bonum bone bono	bona bonae bonae bonam bona bona	bonum boni bono bonum bonum bono	boni bonorum bonis bonos boni bonis	bonae bonarum bonis bonas bonae bonis	bona bonaorum bonis bona bona bonis

liber, libera, liberum slobodan

	Jednina			Množina
Nom. Gen. Dat. Ak. Vok. Abl.	liber liberi libero liberum liber libero	libera liberae liberae liberam libera libera	liberum liberi libero liberum liberum libero	liberi liberorum liberis liberos liberi liberis	liberae liberarum liberis liberas liberae liberis	libera liberorum liberis libera libera liberis

aeger, aegra, aegrum bolestan

	Jednina			Množina
Nom. Gen. Dat. Ak. Vok. Abl.	aeger aegri aegro aegrum aeger aegro	aegra aegrae aegrae aegram aegra aegra	aegrum aegri aegro aegrum aegrum aegro	aegri aegrorum aegris aegros aegri aegris	aegrae aegrarum aegris aegras aegrae aegris	aegra aegrorum aegris aegra aegra aegris

3. dan učenja

Vrste riječi

§ 8.

U latinskom jeziku ima, kao i u našem, devet vrsta riječi:
1. imenice (substantiva),
2. pridjevi (adiectiva),
3. zamjenice (pronomina),
4. brojevi (numeralia),
5. glagoli (verba),
6. prilozi (adverbia),
7. prijedlozi (praepositiones),
8. veznici (coniunctiones),
9. uzvici (interiectiones).

IMENICE I PRIDJEVI

Imenice po rodu

§ 9.

Imenice su muškoga roda (masculinum, kratica m.), ženskoga (femininum, kratica f.) i srednjega (neutrum, kratica n.).
Rod je ili prirodan — po značenju — ili gramatički — po završetku riječi.
Muškoga su roda redovito imena muških lica, naroda i rijeka, a ženskoga su roda imena žena, gradova, otoka i drveta, npr. agricola ratar, Croata Hrvat i Sequana Seina muškog su roda; mulier žena, Corinthus Korint, Delus Del i fagus (bukva) ženskoga su roda.

Deklinacija

§ 10.

U latinskoj deklinaciji razlikujemo dva broja: jedninu (singularis) i množinu (pluralis). Padeža (casus) ima šest, koji odgovaraju našim padežima, samo je mjesto našeg; lokativa i instrumentala jedan padež: ablativ.

Vokativ jednine uvijek je jednak nominativu jednine, osim kod imenica druge deklinacije na -us. Vokativ množine uvijek je jednak nominativu množine. Isto je tako ablativi množine uvijek jednak dativu množine.

Kod imenica srednjeg roda jednaki su oblici za nominativ, akuzativ i vokativ u jednini. Ti su padeži jednaki i u množini, a svršavaju se na -a kao i u našem jeziku. Ispor. ligna, maria: drva, mora.

2. dan učenja

Razlike između klasičnog i tradicionalnog izgovora:

U klasičnom se izgovoru kod dvoglasnika ae i oe čuju dva glasa, c se uvijek izgovara k a tako i t uvijek t i s uvijek s. Kod tradicionalnoga došlo je do promjena koje su iznijete na desnoj strani tablice

		klasični	tradicionalni
ae	aetas lunae	aj ajtas lunaj	e etas lune
oe	poena	oj pojna	e pena
c	Cicero centum	k Kikero kentum	c Cicero centum	samo pred e, ae, oe, eu i pred i, y
s	rosa Caesar	s rosa Kajsar	z roza Cezar	među samoglasnicima
ti	natio amicitia	ti natio amikitia	ci nado amicicita	pred samoglasnikom

Slova y i z nalaze se samo u riječima uzetim iz grčkoga.
Sva se ostala slova izgovaraju kao i kod nas.
Za U i V imali su Rimljani jedan znak: V, npr. VVA = uva.

§ 5.

Međunarodne riječi koje su potekle iz latinskog jezika izgovaraju se tradicionalnim izgovorom, npr. socijalan (socialis), nacija (natio), filozof (philottophus), erar (aerarium), jer ih nismo primili izravno od starih Rimljana, nego su k nama došle u kasnijim stoljećima.

Naglasak

§6.

Svaka latinska riječ, osim enklitika, ima svoj naglasak. U dvosložnim riječima naglašen je uvijek pretposljednji slog, npr. mater. U trosložnim i višesložnim riječima naglašen je pretposljednji slog kad je dug, npr. laudabam, a kad je on kratak, naglašen je treći slog od kraja, npr. medicus.

§ 7.

Slog je dug:
1. kad je u njemu dug samoglasnik, npr. mater;
2. kad je u njemu diftong, npr. Caesar, laudo;
3. kad iza kratkog samoglasnika slijede dva ili više suglasnika, npr. arma, contra, ili složeni suglasnik, npr. dux.
Protivno gornjem pravilu, kad se enklitike -que, -ne, -ve spoje s kojom riječi, tada ta riječ ima naglasak na svom posljednjem slogu, pa i onda kad je taj slog kratak, npr. bellique, paterque, ali i terraque, temporaque. Razlikuj: itaque (stoga) od itaque (i tako).

1. dan učenja

Dioba glasova

Jezik starih Rimljana zove se latinski prema italskoj pokrajini Latium, u kojoj leži grad Rim. Kako se širila vlast Rima, širilo se i područje latinskog jezika, koji je istisnuo druge italske jezike. S vremenom je latinski jezik prevladao u cijelom zapadnom dijelu Rimskog carstva, a u istočne dijelu glavni jezik bio je grčki. Iz latinskog jezika razvili se današnji romanski jezici: talijanski, francuski, španjolski, portugalski i rumunjski.

PISMO I IZGOVOR

Pismo

§ 1.

Latinska abeceda ima 24 slova:
A B C D E F G H I K L M N O P Q R S T U V X Y Z.
a b c d e f g h i k l m n o p q r s t u v x y z

Rimljani su primili pismo od Grka preko Etruščana. Pisali su samo velikim slovima, kako vidimo na natpisima, kojih se velik broj sačuvao i u našoj zemlji. Mala slova nastala su spajanjem i pojednostavljivanjem velikih slova u brzu pisanju.

§ 2.

Danas pišemo velikim početnim slovom:
a) vlastita imena i pridjeve od njih izvedene, npr, Roma Rim, Romanus rimski;
b) prvu riječ u rečenici;
c) ponajviše prvu riječ u stihu.

§ 3.

Latinski se glasovi dijele na samoglasnike i suglasnike.
Samoglasnici su: a, e, i, o, u, y; ostali su suglasnici. Diftonzi ili dvoglasnici su: ae, oe, au, ei, eu, ui.

Samoglasnici mogu biti kratki ili dugi. Kratkoću samoglasnika označujemo znakom ˘, a duljinu znakom —. Kad treba svaki samoglasnik diftonga izgovarati odijeljeno, meće se na drugi samoglasnik znak kratkoće, odnosno duljine ili znak dijereze ($quot;), npr. a˘era ili a$quot;era (čitaj: aera), poeta ili poeta (čitaj: poeta). U običnim latinskim tekstovima ne označuje se kvantiteta samoglasnika.
Samoglasnik je pred samoglasnikom redovno kratak (Vocalis ante vocalem brevis).

Izgovor

§ 4.

Postoje dva izgovora latinskog jezika: klasični i tradicionalni. Klasični je izgovor starih Rimljana do kraja antike, a tradicionalni se razvio u ranom srednjem vijeku i očuvao se tradicijom.

Jednom i drugom izgovoru zajedničko je ovo:
i na početku riječi pred samoglasnikom izgovara se j: iam = jam, iustus = justus;
među samoglasnicima izgovara se ij: maior = maijor;
y izgovara se i: Syria = Siria, Byzantinus = Bizantinus;
x izgovara se ks: lux = luks, Xerxes = Kserkses;
c ispred a, o, u i ispred suglasnika izgovara se k: caput = kaput, corvus = korvus, cura = kura, credo = kredo;
ch izgovara se h: schola = shola, machina — mahina;
ph izgovara se f: Delphi — Delfi, Philippus — Filipus;
qu izgovara se kv: qui = kvi, aqua = akva;
ngu izgovara se ngv: lingua = lingva, sanguis = sangvis;
su izgovara se su u riječima suavis = svavis, suadeo = svadeo, sueseo = svesko i u njihovim izvedenicama, zatim u vlastitim imenima Suebi = Svebi, Suetonius = Svetonius.

Nepravilna komparacija

§ 39.

Ovi pridjevi tvore komparaciju od različitih osnova:

Pozitiv	Komparativ	Superlativ
bonus (dobar) malus (zao) magnus (velik) parvus (malen) multus (mnogi)	melior, melius peior, peius maior, maius minor, minus plus (n.), množina: plures, -a, gen. plurium	optimus, -a, -um pessimus, -a, -um maximus, -a, -um minimus, -a, -um plurimus, -a, -um

Opisna komparacija

§ 40.

Pridjevi koji ispred nastavka -us, -a, -um imaju samoglasnik opisuju komparativ tako da ispred pozitiva uzimaju prilog magis (više), a superlativ tako da ispred pozitiva uzimaju prilog maxime (najviše).

Pozitiv	Komparativ	Superlativ
idoneus (prikladan) diibius (sumnjiv) arduus (strm; težak)	magis idoneus magis diibius magis arduus	maxime idoneus maxime diibius maxime arduus

Antiquus (star) ima antiquior, antiquissimus jer prvo u u izgovoru nije samoglasnik.

Superlativ i nepravilna komparacija

§ 36.

Superlativ se tvori tako da se pozitivu u gen. jedn. muškog roda odbace nastavci -i ili -is i dodaju nastavci -issimus, -issima, -issimum.

clarus brevis sapiens

clar-isstmus, -a, -um brev-issimus, -a, -um sapient-issimus, -a, -um

§ 37.

Pridjevi na -er tvore superlativ tako da se nominativu jedn. muškoga roda u pozitivu doda -rimus, -a, -um, npr. liber: liberimus, cšler: celerrimus.

§ 38.

Neki pridjevi na -ilis tvore superlativ tako da se pozitivu u genitivu jednine odbaci krajnje -is i doda -limus, -a, -um, na primjer:

facilis (lak) difficilis (težak) similis (sličan) dissimilis (različan)

facil-limus difficil-limus simil-limus dissimil-limus

Sve o pridjevima

Komparacija pridjeva

§ 35.

I latinski pridjevi imaju tri stupnja: pozitiv, komparativ i superlativ.
Komparativ se tvori tako da se u pozitivu odbaci genitivni završetak jedn. muškoga roda, i to u II deklinaciji -i, a u III -is, i doda za muški i ženski rod -ior, a za srednji -ius.

Pozitiv	Gen. jedn.	Komparativ
		m. f.	n.
clarus (slavan) pulcher (lijep) acer (oštar) brevis (kratak) sapiens (mudar)	clar (i) pulchr (-i) acr (-is) brev (-is) sapient (-is)	clar -ior pulchr-ior dcr-ior brev-ior sapient-ior	clar -ius pulchr-ius dcr-ius brev-ius sapient-ius

Svi se komparativi dekliniraju po III, suglasničkoj deklinaciji; imaju, dakle, u abl. jedn. -e, u nom. akuz. i vok. množine srednjeg roda -a, u gen. množine -um.

	jednina	množina
nom. gen. dat. ak. vok. abl.	m. f.            n. clarior clarius clarioris clariori clariorem clarius clarior clarius clariore	m. f.            n. clariores clariora clariorum clarioribus clariores clariora clariores clariora clarioribus

Besplatno učenje latinskoga

Tko hoče naučiti latinski
neka čita postove svaka 3 dana

počinje od 12,06,2012