1. dan učenja

Dioba glasova

Jezik starih Rimljana zove se latinski prema italskoj pokrajini Latium, u kojoj leži grad Rim. Kako se širila vlast Rima, širilo se i područje latinskog jezika, koji je istisnuo druge italske jezike. S vremenom je latinski jezik prevladao u cijelom zapadnom dijelu Rimskog carstva, a u istočne dijelu glavni jezik bio je grčki. Iz latinskog jezika razvili se današnji romanski jezici: talijanski, francuski, španjolski, portugalski i rumunjski.

PISMO I IZGOVOR

Pismo

§ 1.

Latinska abeceda ima 24 slova:
A B C D E F G H I K L M N O P Q R S T U V X Y Z.
a b c d e f g h i k l m n o p q r s t u v x y z

Rimljani su primili pismo od Grka preko Etruščana. Pisali su samo velikim slovima, kako vidimo na natpisima, kojih se velik broj sačuvao i u našoj zemlji. Mala slova nastala su spajanjem i pojednostavljivanjem velikih slova u brzu pisanju.

§ 2.

Danas pišemo velikim početnim slovom:
a) vlastita imena i pridjeve od njih izvedene, npr, Roma Rim, Romanus rimski;
b) prvu riječ u rečenici;
c) ponajviše prvu riječ u stihu.

§ 3.

Latinski se glasovi dijele na samoglasnike i suglasnike.
Samoglasnici su: a, e, i, o, u, y; ostali su suglasnici. Diftonzi ili dvoglasnici su: ae, oe, au, ei, eu, ui.

Samoglasnici mogu biti kratki ili dugi. Kratkoću samoglasnika označujemo znakom ˘, a duljinu znakom —. Kad treba svaki samoglasnik diftonga izgovarati odijeljeno, meće se na drugi samoglasnik znak kratkoće, odnosno duljine ili znak dijereze ($quot;), npr. a˘era ili a$quot;era (čitaj: aera), poeta ili poeta (čitaj: poeta). U običnim latinskim tekstovima ne označuje se kvantiteta samoglasnika.
Samoglasnik je pred samoglasnikom redovno kratak (Vocalis ante vocalem brevis).

Izgovor

§ 4.

Postoje dva izgovora latinskog jezika: klasični i tradicionalni. Klasični je izgovor starih Rimljana do kraja antike, a tradicionalni se razvio u ranom srednjem vijeku i očuvao se tradicijom.

Jednom i drugom izgovoru zajedničko je ovo:
i na početku riječi pred samoglasnikom izgovara se j: iam = jam, iustus = justus;
među samoglasnicima izgovara se ij: maior = maijor;
y izgovara se i: Syria = Siria, Byzantinus = Bizantinus;
x izgovara se ks: lux = luks, Xerxes = Kserkses;
c ispred a, o, u i ispred suglasnika izgovara se k: caput = kaput, corvus = korvus, cura = kura, credo = kredo;
ch izgovara se h: schola = shola, machina — mahina;
ph izgovara se f: Delphi — Delfi, Philippus — Filipus;
qu izgovara se kv: qui = kvi, aqua = akva;
ngu izgovara se ngv: lingua = lingva, sanguis = sangvis;
su izgovara se su u riječima suavis = svavis, suadeo = svadeo, sueseo = svesko i u njihovim izvedenicama, zatim u vlastitim imenima Suebi = Svebi, Suetonius = Svetonius.